Izgleda da galama na internetu ipak može da privuče pažnju.

Oni koji me prate na twitteru (@PeckoPivo) znaju da sam jedan od najglasnijih zagovornika precrtavanja listića na predstojećim izborima, i to što stalno kritikujem sve relevantne političke opcije i činioce izgleda neko i čita.

Elem, pozvan sam da jedan dan posetim predizbornu kampanju DSa i imam priliku da pričam sa Borisom Tadićem.
Nisam još odlučio da li ću prihvatiti, ali ako prihvatim i budem imao priliku da pričam s njim, hoću da imam spremna pitanja i komentare, da priliku iskoristim na pravi način.

Dajte ideje – šta biste ga vi pitali kada biste imali šansu da budete s njim 1 na 1? Šta biste mu rekli? Šta biste tražili od njega?

Logično, odgovore bih, posle razgovora, objavio ovde na blogu (naravno, očekujem konstruktivne komentare i predloge – pljuvači i psovači imaju b92, blic i sl, pa ih molim da se suzdrže ovde). Oni koji me ne znaju, pravac “about me” na brzo upoznavanje.

No, ono što bih svakako odmah da postavim na svoje mesto je činjenica da mi trenutno niko ne može promeniti odluku da precrtam listić.
Može eventualno da me ubedi da ne moram da bežim iz zemlje ako opcija oko DSa ponovo pobedi i eventualno dâ neko obećanje za rešenjem nekog za njega sitnog, a za mene ogromnog problema (ukidanje firmarina za NGOove, npr). Ali to je to. Precrtavanje ostaje.

A evo da objasnim i zašto, kad sam već tu.

Kao i mnogi koji su otišli da karijere grade “preko grane”, vratio sam se u Srbiju sa idejom da ovde nešto uradim, promenim. Ne zato što me je država privukla atraktivnim uslovima da se vratim, niti zato što sam ja kao mnogo pametan pa ću ja sam da promenim Srbiju, već zato što volim ovu zemlju i ove ljude ovde, i bilo mi je logičnije da menjanje sveta započnem iz svog dvorišta.

Tu sam već nekoliko godina, i šta mogu da vidim oko sebe?

Jedno te isto.

Menjaju se likovi u foteljama, a ništa se krucijalno ne menja.
Od velikih stranaka, svi su bili na vlasti, ovako ili onako. I svi su bili i u opoziciji.
Neki su promenili odelo, ime partije, koaliciju, štagod, ali ćud nisu.
Demokrate i Radikali (ne, neću ih zvati Naprednjacima) nas već više puta plaše onim drugima, i na istu foru dobijaju po 30% glasova.
SPS je u vlasti, ej! I još “obećavaju da će ispraviti 6. oktobar” ako glasamo za njih.
G17 (ne, neću ih zvati URSovcima) se sprda sa nama već, koji ono beše, 4. mandat? Po istom scenariju, samo svaki put cilja drugu publiku.
LDP glumi opoziciju i doslednost, a još nismo videli ništa sem glasnog lajanja uz vetar. Sada zavijanja, pošto su se udružili sa Vukom.
Pored njih, pojavila se i neka nova ekipa, da upotpuni brod ludaka – Dveri, Naši, Zukorlić… Jesam li zaboravio nekoga?

I svi oni nude isto – sebe u tom sistemu. Sebe u istim foteljama iz kojih pokušavaju da izbace ove koji su sada na vlasti.

Kad ste čuli za neku novu ideju?

Ili još bolje – kad ste čuli plan za neku staru ideju, koju nam prodaju već 20 godina?

Ja nisam.

Ali zato sam ih čuo kako se prepiru oko toga ko će kome da dođe na noge za formiranje Vlade nakon izbora, ko će da vodi Razvojnu banku (šta vam prvo padne na pamet kad čujete za tu banku? korupcija? I meni.), ko će bolje da nas odvede u EU, ko ima diplomu a ko nema i sl.

Svi oni su došli i na internet. Ja se obradovao kad sam to video, kao “super, sad ćemo moći da komuniciramo”.
I šta se desilo? Pa naravno da arhaični političari i njihovi menadžeri kampanja ne mogu da razumeju šta znači dvosmerna komunikacija. U stvari lažem – znaju oni, samo znaju da u takvu komunikaciju moraš da uđeš iskreno i čisto, a ogromna većina njih ima bar jednu aferu iza sebe.
Organizovali su i aktiviste da nas maltretiraju, da reaguju kad ih kritikujemo. Mene su zvali i telefonom da reaguju, a o DMovima na twitteru da i ne pričam. Desilo mi se i da mi, kada kontaktiram državnu upravu i lokalnu samoupravu, skrenu pažnju da previše lajem onlajn protiv njihove partije. Suptilno, naravno. Dešava mi se dosta često i da, nakon par meseci super komunikacije na razne teme, neko odjednom “zastrani”, pa onda skontaš da to nije odjednom, već da tih aktivista ima i više nego što si mislio.
Znam da nisam jedini kome se ovo dešavalo. Ne očekujem da se ti ljudi jave ovde, mada bih voleo.

Sve češće su počeli i da nam skreću pažnju da je precrtavanje listića glupo i za šonje. Nekada direktnim porukama, a često i kroz projekte NGOova u kojima rade njihovi aktivisti. Ranije su te NGO-ovi i udruženja mladih pozivali da izađeš na izbore, a sada da glasaš. Ogromna razlika.

Pa ti kažu – ako precrtaš listić, ti u stvari pomažeš velikim strankama, pokazuješ neozbiljnost, nemaš pravo posle da se buniš. Ako ti se ne sviđaju, a ti sam napravi stranku, i te fore. Ili ona još bolja – učlani se u neku pa je menjaj iznutra.

Ne, gospodo, vi koji i dalje glasate za “iste” pokazujete neozbiljnost.

Razmislite malo – znate li uopšte kako se osniva stranka? Znate li šta je sve potrebno? Koliko je novca potrebno?
Minimum 5 miliona dinara. Odakle vam te pare? Kapirate da vam treba sponzor da biste osnovali stranku? Da li vam je to OK? Šta tom sponzoru morate da obećate da bi vam dao te pare? Vladimir Pavićević je pisao o tome ovde. Pročitajte obavezno.

Sistem je postavljen tako da maksimalno oteža pristup novim idejama. Srđa Popović je ovde lepo to objasnio da, dok oni to zovu ukrupnjavanjem političke scene, to u stvari znači “vozi majstore, svi su ušli”, iliti “misli unutar kutije” – biraj od ponuđenog, šta god to bilo.

E pa neću.

Ne dam glas ni vama koji nas plašite jedni drugima, ni vama koji se folirate da ste prave stranke koje kao imaju svoju ideju i program a unapred znamo s kim ćete u koaliciju i na koja ministarstva ciljate, ni vama koji nećete da siđete sa vlasti, a ni vama koji hoćete da ih skinete sa vlasti bez ikakve ideje šta ćete posle.
Neću da Obradović bude ministar obrazovanja, forsiranu veronauku u školama, sveštenika u RRA (štaviše, ne želim nikoga iz bilo koje religije nigde blizu države, a naročito novca od poreza koji plaćam), neću da svakih 3-4 meseca gledam na TVu kako iskorišćavaju narod sa Severnog Kosova i njihove živote za dnevno-političke teme, neću da gledam “Đinđićarenje” od strane DSa i SNSa jer i ne razumeju te citate za koje se hvataju, neću da gledam kako iz dana u dan mediji tonu sve dublje i dublje a naslovne strane tih medija su dokaz tome, neću da jedino ministarstvo za koje sam video da radi kako treba trpate pod onog čoveka sa bradom koji u Nišu svečano otvara bilbord dan nakon što njegovi stranački drugari otvore ono brvno od 7 metara, neću da se kandidat za predsednika laže ima li diplomu ili ne, i kako je stekao. Neću Velju Ilića, Vulina, neću da u Vladi bude neko ko u Utisku kaže “kako to mislite šta je moje mišljenje?”. Ako vam treba još razloga, Aleksandra (@atjah) je napisala ovaj moćan tekst pre par meseci.

Ja hoću nešto novo.

Hoću ili novu ideju, ili nekoga da zaista uradi nešto po pitanju starih ideja koje nikako da neko sprovede u delo.

Svestan sam da treba mnogo precrtanih listića da bi poruka bila dovoljno snažna da probudi nekoga, ili nešto u nekome od nas. I svestan sam da to verovatno ne možemo da postignemo na prvim izborima. Ko zna, možda su ti ljudi još uvek u srednjoj školi ili na Faksu sada, i tek treba da izrastu u političku budućnost ove zemlje. A možda su to oni koji su otišli odavde već, završili dobre škole po Amerikama, Australijama ili gde već, i kojima treba dobar podsticaj da se vrate. Videli su već one koji se vraćaju pa propadaju. Njih treba da ubedimo da smo ozbiljni da želimo da to znanje donesu i primene ovde.

I to je ok.

Borba za prave stvari nikada nije laka. Štaviše.

Ali makar prvi put u životu znam da radim pravu stvar – glasam za onu opciju u koju stvarno verujem. Ne dajem legitimitet onima kojima ne verujem. Ne šaljem poruku da mi je ponuđeni izbor OK.

Šaljem poruku da sam nezadovoljan, i da radim nešto po tom pitanju.

Pa još ako, uz sve to, pomognem i da G17, radikali i slični ostanu bez cenzusa, ispod crte (nevažeći glasovi se ravnomerno dele onima koji pređu cenzus, ali samo njima), onda smo korak bliže promenama.

I, šta ćete nacrtati na listiću?

Picture credits: vijesti.me

I dalje smo bagra. Potpuno subjektivno to primećujem, ali subjektivno je, objektivno, jedino i bitno.

Generalizujemo ono što se ne da generalizovati, tražimo krivce spolja za sve što nam se dešava, glumimo žrtve, mrzimo jedni druge.

Slavimo i obeležavamo gotovo isključivo događaje u kojima je, ili zbog kojih je poginulo puno naših prijatelja i rođaka. Te proslave organizuju isti oni koji su nas u ratove i odveli, samo su obukli druga odela.

U isto vreme smo lenštine, licemeri, svaku priliku prokockamo.

Pomirenje, ma šta ta reč značila, je još uvek daleko. Kao i progres.

To, naravno, ne znači da treba da prestanemo da se borimo.

Stavio sam sebi podsetnik da uradim novi status check za 5 godina.

Nadam se da neće biti ovako porazan.

Večeras je u JDPu u Beogradu obeležena dvadesetogodišnjica od osvajanja titule prvaka Evrope i nema mnogo reči kojima se može opisati kako se neko kao ja oseća dok sluša ovakav uvod u veče:

http://www.youtube.com/watch?v=1Tp5zOP-res

Naježiš se od glave do pete, zasuze oči, i onda te nekoliko izuzetno emotivnih govora vrati tih 20 godina unazad, u mom slučaju u možda najlepši deo detinjstva.

Danilović kome drhti glas dok čita govor. Željko koji, iako godinama izvežban da drži govore i prezentacije, uopšte i ne krije emocije i koliko mu je sve to važno i nesebično zasluge za urađeno deli sa Kićom koji je stvorio taj tim. Uručivanje plakete zahvalnosti tadašnjem gradonačelniku Fuenlabrade, čiji su stanovnici tada bili najveći Grobari na svetu…

Uh…

Skroz mi je krivo što nisam imao priliku da i uživo budem tamo, da bar sednem među onolike legende i uživam tih sat-dva…

Tokom večeri korišćeni su isečci iz, a nakon manifestacije je prikazan i ceo film “Ima jedan tim” koji je napravljen za ovu priliku. Možete ga pogledati u nastavku (hvala underPFC youtube kanalu što su ovako brzo okačili ceo snimak):

http://www.youtube.com/watch?v=QdYl_KZVNnY

Pored ovog filma, preporučujem da pogledate i “El Partizan de Fuenlabrada”, koji je Canal+ snimio inspirisan ovim sjajnim timom i njihovim podvigom.

http://www.youtube.com/watch?v=tpPWinIrW7M

Osim toga, možete posetiti i CrnoBeli butik i kupiti repliku dresa iz te sezone, napravljenu specijalno za ovu priliku.

Uživajte!

Kao što sam i najavio pre nekoliko dana na twitter-u, u junu i julu idem na lepo letnje tronedeljno putovanje u američki Kragujevac, Budvu i Beograd, odnosno Detroit, Majami i Njujork (i možda još ponegde) , i planiram da ga maksimalno iskoristim za istraživanje i učenje.

To istraživanje i učenje planiram da prenesem “na papir”, tačnije ovaj blog, putem gomile post-ova, fotki i, ako se oskrbim tehnološki, putem video kanala. Tokom tih 3 nedelje putovanja, ali i još nekoliko nedelja kasnije, u zavisnosti od prikupljenog materijala, naravno.

Teme na koje ću obraćati pažnju i istraživati nisu različite od onih za koje se svakodnevno interesujem i o kojima diskutujem na blogu, twitteru, facebook-u:

• Mladi (šta su njihove vrednosti, koji su njihovi izazovi, kako izgleda njihovo detinjstvo u ova 3 grada?)
• Aktivizam (šta je uopšte aktivizam u različitim delovima SAD-a, ko su aktivisti, da li su različiti od naših?)
• Upotreba tehnologija (na koji način i koje tehnologije Ameri koriste u svakodnevnom životu? Gde je Android u odnosu na iOS?)
• Uprava/lokalna samouprava (birokratija, javni prevoz, elektronska uprava, kako uopšte to izgleda u npr. Majamiju?)
• Društveno preduzetništvo (šta je social business u SAD-u, ima li ga u bogatim gradovima, koje društvene probleme pokušava da reši?)
• Edukacija/obrazovanje (šta uče, kako je organizovano učenje? Pokušaću i da posetim neki od Uni kampusa i vidim kako to funkcioniše…)

Osim ovih tema, pisaću, logično, i o životu u SAD-u uopšte. Imaću prilike i da posetim neke od najboljih i naj-fensi klubova u Majamiju, kao i neke od najvećih i najjeftinijih Outlet centara, pa će biti i zanimljivosti tih vrsta. (Već mi se priviđa jedan post u kojem upoređujem cene u Majamiju i Beogradu )E sad, za ovo putešestvije mi je potrebna podrška da bi ono u potpunosti uspelo, pa stoga nudim priliku da sarađujemo.

Ako su vam teme koje sam gore naveo zanimljive, želite da neku dodatno ili ciljano istražim, vidite prostor za marketinškim oblikom saradnje (in-post reklama, baner, logo…), ili pak želite da dogodovštine prenesem na vašem portalu, javite mi se preko twittera, facebook-a, linkedin-a ili mailom na nikola . jovanovic @ gmail . com.

Tvitao sam pre nekoliko dana sa Balkanske konferencije “Mladi u riziku” (a pisao sam ranije o lokalnoj ovde), i pojavilo se tog dana dosta pitanja o samoj temi, šta sve obuhvata, čemu konferencija umesto da rade sa tim mladima i sl, pa sam pomislio da bi bilo dobro da u ovom postu još malo približim temu.

Dakle, mladi u riziku su svi oni između 15 i 30 godina stari, a kojima nisu dostupne adekvatne razvojne mogućnosti. To je prilično “široko” objašnjenje, i može značiti mnogo stvari, ali upravo to i jeste bila ideja TOC-a, kada su razvijali ovaj projekat. Teme kao što su narkomanija, vršnjačko nasilje, obrazovanje, deca ulice, nasilje u porodici, AIDS… su svima poznate, i za svaku od njih dosta nas može da se seti jednog ili dva NVO-a koji se tom temom bave. Za neke od tih tema postoje i inicijative na nacionalnom nivou. No, svaka od tih inicijativa se bavi samo jednom od ovih tema, i koliko god bila uspešna, ne može da utiče na okruženje i druge izazove u tom okruženju, pa efekat često ne bude vidljiv.
Upravo zato je Timočki omladinski centar pokrenuo “Mladi u riziku” – da pokuša da objedini teme, inicijative i organizacije da idu ka zajedničkim ciljevima – sistemskim rešenjima.

Tako su na Balkanskoj konferenciji učestvovale delegacije i organizacije iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Bugarske, pa smo mogli da čujemo o Politici za mlade u Hrvatskoj, razvoju omladinske politike u Crnoj Gori, dosadašnja iskustva u radu na projektu “Mladi u riziku” u zemljama regiona, ali i o nekim sjajnim inicijativama koje ciljaju neke od izazova mladih u riziku – Stvarno važno, Budi muško, OKO, Centar za integraciju mladih… Naravno, bili su prisutni i predstavnici Ministarstva omladine i sporta i nekoliko Kancelarija za mlade. Sve u svemu – lepa gomila ljudi sa svih strana koji su se umrežili da zajedničkim snagama pokušaju da unaprede društvo. (prezentacije sa konferencije ovde, a fotke ovde)

Ja se iskreno nadam da će mreža nastaviti da raste, jer samo zajedno i holističkim pristupom se može napraviti opipljiva promena. I od izuzetne važnosti je da se uključe sve interesne grupe. Oduševio me, na primer, MUP Crne Gore koji je poslao predstavnicu da aktivno učestvuje na konferenciji, što je sjajan potez i pokazatelj da oni žele ozbiljno da se pozabave izazovima mladih u riziku. A još više su me oduševile poruke samih učesnika konferencije, gde su se najmanje bavili odgovornošću vlasti, već više time šta mi sami možemo da uradimo i šta treba da osvestimo u svom shvatanju okruženja u kojem živimo.

Sad je red i na ostale da se uključe i daju svoj doprinos. Polako ali sigurno kockice počinju da se slažu i sve veći broj ljudi počinje da povezuje obrazovanje i nasilje u školama sa sistemom vrednosti društva, da glasno pita zbog čega je zdravstvo u raspadu, da razume da to što Niš nema načelnika SUPa već godinama ne utiče samo na lokalnu vlast i Dačićev rejting, već da to šalje dublju poruku o alarmantnosti situacije itd.

Internet je jedan divan alat koji nam omogućava da te kockice sklopimo što brže, da dopremo do što većeg broja ljudi, te da zajedno radimo na rešenjima. I to kvalitetnim rešenjima. Jer jedno je otići u osnovne škole i održati predavanje o svim vrstama droga koje se mogu naći na našem tržištu, a drugo je raditi aktivno na duže staze na edukaciji dece o štetnosti narkomanije, efektima i sl. Aktivnom edukacijom se postiže i da klinke ne misle da će mazanjem konjske masti na gole stomake (što im daje privid toplote na -10C) zaštiti i unutrašnje organe (prosto nisam mogao da verujem kad sam čuo šta rade, samo da bi i po cičoj zimi mogle da idu polu-gole u školu).

Za takav pristup nam je potrebna kritična masa “osvešćenih”, i zato je izuzetno važno da ovaj projekat preraste u dugoročni program. Projekat je, ovog puta, obuhvatio 5 gradova u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori, ali organizatori obećavaju da će učiniti sve da ovo postane Program.
Potencijal je ogroman – u Srbiji je aktivno preko 110 Kancelarija za mlade, koje funkcionišu u okviru lokalnih samouprava, i to je odlična osnova za kreiranje Saveta mladih u svim tim gradovima i okupljanje svih lokalnih organizacija i pojedinaca koje se bave pojedinačnim izazovima.

Resursi su tu, a i ekipa iz TOC-a zna šta radi.

‘Ajmo, akcija!

(Napomena: iako angažovan na projektu, stavovi u tekstu su moji i samo moji.) 

Odmah da kažem da me u ovom trenutku ne zanima vlasnička struktura kompanije, niti da li je taj mlađahni Vlahović sposoban ili ne da vodi tu kompaniju. Ne poznajem ga, niti znam išta o njemu, a ’81 godište može da znači i da ima 10+ godina iskustva u biznisu, isto kao da je tatin sin kome je dato na upravljanje veliko preduzeće. Zato bih ostavio da se ovime bave specijalizovani mediji, blogovi i uopšte oni koji imaju mogućnost da dođu do više informacija. Siguran sam da ćemo vrlo brzo sve saznati

Ne zanimaju me ni trenutni problemi sa očitavanjem kartica. To je tehnički “hiccup” koji će se rešiti – ne znam sistem koji je zaživeo prvog dana i lepo radio sve vreme. Sigurno da ih ima, ali tehničke izazove na samom početku rada sam spreman da oprostim.

Gužve za izdavanje kartica – imali smo nekoliko meseci, bili smo lenji, nemamo pravo da se bunimo što ta firma nije pre 2 meseca rekla da će biti -15 u poslednjoj nedelji pred start rada sistema

Privatnost podataka i ostale paranoje? Dajte, ljudi, manite se brige… Jedan od retkih državnih službenika koji radi svoj posao savesno i u kojeg imam bezgranično poverenje je upravo Šabić koji se bavi ovom temom. Siguran sam da će on izaći u medije i reći da se oni igraju Velikog brata, ako dođe do te situacije.

E sad, ako zaboravimo sve ove hejtove na prvu loptu – ono što mene zanima je sam sistem, koji smo tako dugo čekali i kojem smo se radovali (bar ja).

Sistem kao sistem ima potencijala kol’ko hoćeš. Uzet je iz Istanbula, gde funkcioniše odlično (živeo tamo, ne pričam tek tako), i unapređen je tehnološki (kartice i kolor ekrani plus GPS servisi umesto tzv “akbil” privezaka i metalnih kutija), tako da sistem u ovom slučaju nije problem. Problem je to što su ga Beogradu prilagođavali oni koji se ne voze prevozom, bar ja tako to vidim.

Prvo, autobus treba da ima samo jedan aparat za validaciju, i to na prednjim vratima. Ovi kod nas valjda misle da smo mi stoka razmažena i da nećemo prihvatiti da ulazimo samo na prednja vrata? Ne znam samo kako se tako lako prilagodimo kad odemo u neki drugi grad ili državu? I ne, ovo ne usporava sistem – dokazano u Istanbulu gde svi lepo ulaze na prednja vrata i otkucavaju svoju kartu na način sličan ovome. Da, ovo švercerima smanjuje mogućnost švercovanja, ali o njima ovaj sistem i ne treba da vodi računa, zar ne? Za one koji ne mogu da priušte da plaćaju gradski prevoz – o njima Grad treba da povede računa na drugi način.

Drugo, ako su već stavili aparate za validaciju kod svih vrata, onda je potpuno nebulozno da zahtevaju od ljudi da validaciju urade dok je autobus na stanici. Ideja je i u ovom slučaju, pretpostavljam, da se spreče oni koji bi kupili nepersonalizovanu karticu i otkucavali je samo kad moraju. Da su ti bajni konsultanti razmislili malo, ili pak izašli iz svoje kancelarije i uložili par hiljada eura da obiđu par gradova i njihove sisteme javnog prevoza, videli bi recimo sistem u Pragu gde ti možeš da otkucaš kartu kad god hoćeš, a kontrola kad uđe u bus svojom karticom blokira ceo sistem tako da ne možeš da otkucavaš kartu kad oni jednom uđu. Jednostavno i elegantno rešenje. Ja sam i dalje za ono prvo za validacijom na prednjim vratima i pri ulazu u bus, ali i ovo može da bude dobro rešenje.

Treće, ja stvarno ne mogu da verujem da su digitalizovali sistem, a da ti i dalje naplaćuje 60 dinara svaki put kad promeniš prevoz. To je stvarno bullshit i to moraju pod hitno da menjaju. Ne znam nijedan uređen gradski prevoz (a ovo pretenduje da bude baš to) da nema karte koje traju 60 ili 90 minuta. Naročito kad imaš ovako sve digitalizovano, to je bar lako uraditi. Taj isti sistem iz Istanbula ima ovu opciju, pa ne mogu da se vade da nije moguće trenutno to uraditi i sl.

Ostaje da se nadam da su ovo sve samo tehnički izazovi, te da će greške ispraviti. Ovako mogu samo da sabiram 2 i 2 i skontam šta 3x više aparata za validaciju i jednokratne karte mogu da znače – cash cow wannabe. Voleo bih da me ubede u suprotno, ili da se opamete, jer komunalnih policajaca za legitimisanje nema dovoljno, a ovakav sistem podstiče na šverc u najmanju ruku (a koliko vidim, klinci divljaci su već počeli i da lome aparate).

Obožavam kad se moderne tehnologije koriste za društveni aktivizam!

Ushahidi je platforma koja je često korišćena u ove svrhe (npr. jazakraljevo.rs), a koja omogućava da na izuzetno lak način nešto “mapirate”, odnosno pokažete na mapi mesto i opis nekog događaja.

Dokukino, regionalna organizacija građanskog društva, je iskoristila ovu sjajnu platformu da u saradnji sa Institutom za održive zajednice (ISC) kreira platformu “Super građanin” na www.supergradjanin.com, koja pruža mogućnost građanima da brzo i efikasno sami učestvuju u brzom i efikasnom evidentiranju slučajeva nasilja. Jednostavnim pristupom preko ličnih Fejsbuk i Tviter naloga, građani i aktivisti moći će da prijave slučajeve nasilja postavljanjem fotografija, video zapisa, u vidu pisanih poruka, kao i slanjem SMS-a.

Ideja je da ovo mesto postane neka vrsta alternativne baze podataka nasilja, da pokaže građanima gde se nasilje vrši, koja vrsta i sl, te da pokrene na akciju. Činjenica je da podaci o nasilju generalno postoje, ali su oni deo nekih većih istraživanja koja najčešće ne dopiru do nas, “običnih građana”, a ovakva platforma to može da nam približi.

Uključite se na www.supergradjanin.com, jer “kad se Građanin uloguje na net, događa se neverovatna promena! Građanin postaje Super Građanin – uvek spreman da stupi u akciju. Super Građanin nije policajac, nije vlast, nije snagator. On je savestan građanin koji čini ono što je u njegovoj moći – kada svedoči nasilju, on ga prijavi na internetu!”

Da li ste ikada čuli za izraz “mladi u riziku”?

Ja nisam, do pre par dana. A siguran sam ni puno vas koji ovo čitate.
A pričamo o tome često, na ovaj ili onaj način.

Elem, Timočki omladinski centar (TOC) smatra da su mladi u riziku mlade osobe od 15 do 30 godina (u skladu sa Nacionalnom strategijom za mlade) kojima nisu dostupne adekvatne razvojne mogućnosti, i pokušava da svojim aktivnostima radi na prevenciji bilo kojih oblika rizika (zdravstvenih, ekonomskih, socijalnih).

Kao što rekoh, pričamo o toj temi stalno, ili bolje rečeno o problemima vezanim za tu temu, i postoji veliki broj organizacija koje se na ovaj ili onaj način bave mladima i raznim oblicima rizika kod mladih (finansijska moć, nezaposlenost, maloletnička delikvencija, zdravlje…).

Specifičnost pristupa TOC-a je što pokušava da sistemski reši ovaj problem, tačnije da stvori uslove za kreiranje sistemske brige o mladima u riziku, u isto vreme radeći i konkretno na rešavanju određenih problema.

Njihov projekat “Mladi u riziku” obuhvata 5 gradova (Novi Sad, Zaječar, Niš, Užice i Kragujevac) u kojima se radi na ojačavanju kapaciteta Kancelarija za mlade i drugih lokalnih aktera koji se bave mladima. Nakon nekoliko treninga i radionica, lokalne radne grupe će na Nacionalnoj konferenciji predstaviti specifičnosti svojih lokalnih zajednica, mogućnosti rešavanja i sl, te šta je do sada urađeno.

Konferencija se održava u utorak, 13. decembra, u hotelu Zira, sa početkom u 11h. Ja ću biti tamo, tvitovati i blogovati sa konferencije, a pozivam i sve vas koji ste zainteresovani da pogledate kratki promo video i pročitate zvanični poziv i prijavite se.

http://www.youtube.com/watch?v=w_ft-MyXqJA

We all were once children. Some of us still are.

And we all had dreams. Some came true, some we forgot about, and some we are still dreaming and expecting to happen. Or we’re working hard to achieve them.

Of course, this is not always easy. One should earn enough for a living, you know,  for children’ education, new shoes or vacations. Each and every one of us has a thing or two that distract us from those bold goals we set when we were kids – to be pilots, doctors, firefighters, teachers… To fly to the moon. To make a summer vacation last for 3 months, they way it’s meant to be. To simply do what we love to do and be happy.Of course, that’s far from easy.

And if  you live in Kosovo, it’s even harder.

Everything around you tells you that you should stop dreaming – poverty, politicians who are playing their game with your life in stake but for their own short-term and personal gain, life that is “neither here or there”, and above all – uncertainty. You’re waiting to receive some help or humanitarian aid, waiting for some of the numerous international organizations to hire you (because they are the only ones hiring), waiting for the whole situation to just finish already and your life to finally settle. You’re simply waiting.

But you want to believe! And you are hoping!

Because faith and hope are the main drivers and motivators of people to persist and fight in order to be able to experience sometimes the chance to do what they love doing, and there is no environment bad enough or the darkness that dark to kill this faith and hope in people.

Ramonda Serbica is a flower that perhaps describes the best what I am talking about – it’s a rare plant, found only in certain parts of Serbia and it’s very specific: even if it is completely dried, it miraculously comes back to life when watered. Some say that this special attribute helped it survive the ice age. This ability to return to life was discovered by the Russian botanist Pavel Černavski who had this plant placed in a herbarium back in 1928. And when he accidentally spilled some water on the herbarium, previously completely dried plant suddenly bloomed. Magical.That is why people never stop struggling, never stop trying to survive, and always  believing and hoping that someone will appear and spill, accidentally or not, a drop of water in the direction of a forgotten flower archived in a herbarium long time ago. And when something happens by accident, maybe in the form of your brother’s friend, who accidentally discovers that, in all this darkness around, you’re creating beautiful origami models in all colors and shapes, and when this brother’s friend again by chance has something to do with “The Week of Japanese Culture” in Gracanica, you realize that this is your drop of water, the chance that something that waited patiently in the herbarium finally blossoms, be noticed and light up the whole surrounding with it’s beautiful glow.

Meet Mateja, my nephew.

He lives in Kosovska Mitrovica and a few days ago he had his first solo exhibition of origami models in Gracanica, where he also tried to demonstrate his skills and creativity in order to motivate and inspire a crowd of children to, regardless of the overall darkness around them, they still need to keep doing what they love doing and never give up.

By the way, Mateja is the cute little guy on the photo. He is 9 years old.

I am convinced that he is a drop of water for many kids in Kosovo.

Check out all photos here.

Note: this is a translation of my text written in Serbian for 365lepihdana.rs (365 beautiful days), which is a “river of optimism” of people that strongly believe that, despite all the pessimism and criticism around us, we are still surrounded by so many wonderful things that we simply fail to articulate and notice. Therefore – 365 blog posts for 365 days this year, to remind us where we really are living.

 

What an extraordinary experience!

And I’m not saying experience just like that… This was simply all but a usual conference. It’s so different (to anything happened so far in Belgrade) that I continuously struggled to explain people where the hell I am and what kind of a gathering that is. Even now, after the conference, I had to go to their website – www.shareconference.net – in order to find a proper description

“…is a unique educational platform that represents new forms of social activism, and promotes internet, new media and music related contents, a feat done for the first time in the region.”

So, take a bunch of social and internet activists and media artists, put them in a fantastic new setting of recently renovated Dom Omladine (Youth Center), organize free WiFi, get connected with the internet community to create a hype around it, create a fantastic night program throughout the conference and add a thing or two in the halls to make the atmosphere relaxed and enjoyable, and there you go – Share Conference has begun its, we hope, long and prosperous life in our capital.

The whole program of the conference can be seen on their home page, along with the short biographies of speakers and explanations of almost all sessions, so I won’t go into detailed explanation of all of them, but I’d like to point out a few memorable ones. Memorable for me, that is…

Day 1&3: ImprovEverywhere – Causing a scene

Brian Fountain i Robyn Sklaren shared a story about all the famous videos and activities most of us already knew about (Frozen Grand Central, Grocery Store Musical, Best Buy etc), but now with an extra flavor – background stories, anecdotes, results…

All in all, a hilarious presentation that culminated 2 days later when they organized one of their activities with all of us in downtown Belgrade!
We gathered in front of Hotel Moscow where we were instructed briefly to split into 3 groups and get into 3 positions downtown respectively. The idea was to create a Mobile Club downtown, with all the possible things one awesome club usually has – walls, great people, music, light show, queue in front, security in dark suits and dark sunglasses, foursquare spot , and of course a fantastic atmosphere. And what a party it was! Before the videos are out by the organizers, check out a couple of photos here:

Photos credits: ShareConference on Flickr

Day 1: Face2Facebook - Paolo Cirio & Alessandro Ludovico

Now these 2 guys are completely nuts! They followed the same path Facebook had when being developed – they downloaded 1 million (yes, one and six zeros) photos from cca 250.000 Facebook profiles, ran a special face recognition algorithm to divide faces into various groups (by facial expressions) and then built a dating website around these photos.  If you’ve seen The Social Network movie, you probably know that Zuckerberg did pretty much the same when he built FaceMash.

The theory behind this idea is that Facebook already plays a role on the thin line between a social network and a dating website, because if you look closely into

what kind of data are we asked for and how technology within Facebook is directed into making it easy for us to share photos, statuses and communication in general about our relationships, then it’s easy to draw a conclusion that one of the main things Facebook is being used for is to be a platform to build relationships.

Website they built  - www.lovelyfaces.com – did not last long (nor was it supposed to), and they are still fighting legal battle with Facebook (and their accounts were banned for good ), but nevertheless they are very happy about the outcomes of the project. Along with other initiatives at that time, they succeeded to force Facebook to change their claim over users data, which is a huge success.

During the Q&A session, they didn’t want to reveal future plans, as they are not sure whether they want new legal battles before they finish with current ones

Day 2: The Copyfight – Peter Sunde (PirateBay & Flattr)

I have to admit – when I checked out the program of the conference for the first time, I did not recognize Peter’s name. Never heard of Flattr before neither. But then, just before his lecture, I realized that it is actually Peter Sunde, one of the founders of ThePirateBay.org, which is, in a way, guilty for almost 60% of today’s internet traffic, as it played a crucial role in popularizing torrents which are today the most popular peer2peer way of sharing files on the internet.

Peter told us about the history of PirateBay, about their legal fights with providers, courts, governments, about how they tried to buy Sealand and were followed by private investigators (stupid ones, but nevertheless), even how Belgrade played a role in the whole story when famous PirateBay bus was hidden in Belgrade during the trials etc.

Don’t know the age span of the participants, but I’m sure that I was not the only one thoroughly enjoying this fantastic story and smiling stupidly as a sign of being happy that I live in this time and that I was a part of the whole story around PirateBay, at least as a simple user of their revolutionary website. My Serbian readers will understand what I’m trying to say if I compare this smile with the one that only those who were old enough to see and actually enjoy the 3 point shots of Djordjevic with Partizan and Serbia can have.

Peter also shared with us that they are not putting almost any effort in maintaining the website (hence the prehistoric

al design , and that they would probably shut it down if the server broke today. They are basically keeping it alive because it’s still in top50 sites worldwide (!!!) and people simply use it.

A part of Pirate Bay, he is mostly into developing Flattr.com these days. It’s a social micro-payment/micro-donation system that allows users to put a monthly amount/credit on flattr.com and then user “flattr this” button (similar to FB Like or Google +1). In the end of the month, the credited amount is donated to the flattered websites per flattr-ing ratio. The idea is that they make donations as direct as possible, without expensive middle-men etc. It’s a great project, and I would love to see it working in Serbia soon.

Day 3: Technologies of Empathy – MIT Media Lab - Chris Csikszentmihalyi

That’s what I call a special guy! He is a director of MIT Center for Future Civic Media, which develops new technologies and techniques to strengthen local communities. Pretty cool, huh? I mean, just mentioning MIT was enough, right? But that’s not the only thing he is special for. Check out his style on this photo and video and you’ll understand why we all tweeted frantically about him for the first 10 minutes of his lecture

Jokes aside, he was awesome. He spoke honestly about projects they are trying to do to re-balance power between citizens on one and corporations and political factors on the other side. He reminded us that MIT became so big and important because it is one of the biggest defense contractors of the US Army. He also reminded us that most of their work was inspired by the fact that during the Bush rule, government did not share much information about it’s activities, and yet wanted to have and control the data about everyone and everybody. We’re talking about pre-Web2.0 time, of course. Now, Chris argued that government did not ask us whether they can use that info, so what would happen if we just took the info from the government and used it in any way we can think of?

This way of thinking inspired many activities and serviced in the years to come, including Txt2Mob which was a java applet that helped sending SMSs to many recipients via foreign countries’ servers, and all because government instructed phone companies to shut down services protesters in the US used to organize them

selves. There’s apparently a rumor that the source-code of this service was used when Twitter was being developed. How cool is that?

Chris mentioned many more services and you can explore them at their website, but the one that I loved the most is SourceMap which runs under a motto - “We believe that people have the right to know where things come from and what they are made of”. It’s basically a system that allows you to map literally anything in a structured and organized way. You can also browse many maps that are already in the system, and that are really detailed. I believe that no-one in the room felt completely comfortable after Chris has shown us a video of where and how certain materials that exist in all our smartphones are made. Check out this intro video:

httpv://www.youtube.com/watch?v=g30laGwoYTU

All in all – a great lecture. He definitely marked the day with showing off all the amazing work they do at MIT Media Lab and certainly left many of us drooling and dreaming about being part of it.

Day 3: Deconstructing the role of social media in Tunisian Revolution – Global Voices – Sami Ben Gharbia

Sami is Tunisian, but lives in exile in the Netherlands where he works as Advocacy director at Global Voices, which “seeks to build a global anti-censorship network of bloggers and online activists dedicated to protecting freedom of expression and free access to information online.”

He got one of the longest applauses on this year’s conference and for a reason – he deconstructed, step by step and in details the whole story – what, when, how and why it happened. It’s really not easy to explain the whole story in a few sentences, and for that you’ll have to wait for the organizers to upload all lectures (yes, they promised to do so shortly after the conference), but let me just tell you that it was proven that Facebook is good to start the revolution, but Twitter is the one that really brings it to another level (Facebook is a closed platform, you need to be registered and also friends with people or a member of groups if you wanna see news, while twitter is a completely open platform).

Also, it was all about strategy, not tools. Sami presented the 3-way ecosystem, where Facebook, Twitter and other tools is just one part, while 2 others are organizations supporting these kind of activities (human rights, big NGOs etc), and classic media, such are big media networks (CNN, Al Jazeera, BBC etc). As Milos Djajic nicely put it today – it’s about finding a way to get published in influential media. So it’s not just about organizing protests, it’s about creating a hype around it, so that people and organizations get interested continuously. I mean, if 30.000 people protests against Gadaffi and no-one know about it – technically Gadaffi can kill these 30.000 people in a matter of hours probably. But if the eyes of international community are at Libya, then it’s not that easy anymore.
And it helps when government makes stupid steps, like trying to censor internet and specific tools like facebook or posterous, which only brought more people on these platforms.

And this strategy is different in all places – i.e. Facebook and Twitter revolutions were good for Tunisia, but are unlikely to work in Gaza, where internet connection is not so good.

We all followed the situation in Tunisia, but when someone puts it in such a cool presentation and explains why something happened in certain moments, then you realize it’s pretty much modernized version of what Otpor (Resistance) did in Serbia while fighting against Milosevic. As someone putt it nicely – if we had social media back in the nineties, Milosevic would be gone by Dayton Peace Agreement (1995 – Peace in Bosnia).

A really great lecture it was. Too bad that organizers could not set up a video link with Dalia Ziada – an Egyptian blogger and human rights activist, would be cool to hear Egyptian part of the story too…

Conclusion

To conclude, there were more really cool lectures, some I visited and enjoyed (News Analysis, Visualization and Summarization by Institut Jozef Stefan, or Belgrade, beyond an image of a party city by Viktor Markovic from Belgraded.com, Istinomer (Truthmeter)) and some I unfortunately missed (Crisis mapping in Action by Jaroslav Valych, or What makes a movement by Sam Graham Felsen).

And I’ll just say once again how great and inspiring this experience was, that I’m happy that Belgrade and Serbia were hosting such a fantastic conference and that I’m really hoping it will become a tradition.